Historija Bosanskih Jevreja Mose Atijasa – Zeki Efendije

Štovani gospodine Predsjedniče, 
Štovani uglednici, 
Dame i gospodo, drage kolege 

Ovo uvodno predavanje na ovako uglednom skupu i u ovakvim ratnim prilikama otpočeo bih jednom rečenicom koju je davne 1931. godine u čast sarajevskih Sefarada napisao jedan njihov sunarodnik iz Beograda po imenu Lević koji je imao i književnog dara: “Lus di Šaraj no aj in sjeti partis de el mundo” (Ovih iz Sarajeva nema na sedam strana svijeta). 
Mišljenje nije bilo usamljeno niti je bilo plod samozaljubljenosti u svoje i sve ono što samo pripada jednom narodu. Skoro u isto doba vrlo laskave riječi o sarajevskoj sefardskoj zajednici kao najreprezentativnojoj skupini bosanskih Sefarada izrekao je i Miguel Ortega, predsjednik sefardskih udruženja Maroka i pisac poznate knjige “Hebreos de Marruecos” napisavši u sarajevskom “Jevrejskom glasu” ovu misao: 
“Precisamente el grupo de Sefardies de Sarajevo es uno de los que nos ha preocupado en todo momento por su situación privilegida en el eje de los corrientes cultúrale del Oriente europeo, donde tan altro colocan el pabellón de la cultura hispana que ellos formaron en su mayor parte.”1
(Upravo je skupina sarajevskih Sefarada jedna od onih koje su nas najviše zanimale u svakom trenutku zbog svoje povlaštene situacije na osi kulturnih tokova, gdje tako visoko pobijaju zastavu hispanske kulture kojoj pripadaju svojim najvećim dijelom.)

Kada se pročitaju ove riječi ovlaš uzete između mnogih drugih sličnih onda se čovjek može legitimno upitati kakva je bila ta bosanska sefardska zajednica koja je u davnom 16. stoljeću stigla prvo u Sarajevo, mladi ali tada već bogati i moćni grad na zapadnim krajištima Turske, u koji se slijevalo ogromno blago sa raznih bojišta u kojima je učestvovalo ovo carstvo u punom naponu.

Kasnije će se Sefardi, kao iz neke košnice, rasijati po mnogim bosanskim gradovima, kasabama i varošicama: Travniku, Višegradu, Banjoj Luci, Visokom, Zenici, Tuzli, Žepču, Brčkom, Bihaću. Bijeljini, Gračanici, Bugojnu, Jajcu, Prijedoru, Zvorniku, Rogatici, Zavidovićima itd.

Izgon jednog cijelog naroda koliko tužan toliko je i rijedak fenomen u povijesti čovječanstva, a onaj koji se desio na Pirinejskom poluotoku, koji su Jevreji zvali “S’farad” (Zapadna zemlja) a španjolski Arapi “Bilad Al Andalus” – na samom koncu 15. stoljeća, predstavlja svakako jednu od najtragičnijih i najbolnijih epizoda cijele europske pa i svjetske historije. 
Katolički kraljevi Ferdinand i Izabela donijeli su 31. ožujka 1492. godine kraljevski edikt kojim se naređivalo svim Jevrejima da napuste Španjolsku u roku od četiri slijedeća mjeseca ili kako su doslovce rekli: “Poslije zrelog razmatranja, naređujemo da se protjeraju iz naših kraljevstava svi Jevreji i da se tu više nikada ne vrate.” 
Tijekom četiri mjeseca koja su im bila ostavljena Sefardi su u bescijenje prodavali svoja dobra. Kuća se, po svjedočenjima očevidaca, prodavala za magarca, vinograd za haljinu. Takvih scena do tada nije vidjela ni poznavala Europa. Ali kao da je Španjolskoj bilo suđeno da se one ipak u njoj ponavljaju. Slične primjere historija će zabilježiti između 1610-1613. godine u doba Filipa HI (1598-1621), kada će sa istog poluotoka biti protjerani i svi Morisci, to jest pokršteni španjolski muslimani. Scene rastanka sa rodnom zemljom o kojima govore španjolske romance spadaju svakako među najdirljivije što ih je stvorio španjolski genije.

Drugog kolovoza 1492. godine ili devetog dana jevrejskog mjeseca av, upravo na dan razrušenja Jeruzalemskog hrama, pedeset tisuća Jevreja izašlo je iz Španije i uputilo se morskim putevima ka Portugalu, Maroku, Holandiji, Francuskoj, ¿talijanskim zemljama i još dalje prema dalekoj Turskoj. Istoga dana pošao je na još dalji put Kristobal Colon sa svoja tri broda. U svom dnevniku zabilježio je, kako nam to donosi Salomon Grayzel, da je na svom putu prošao pored lađa koje su vodile jevrejske izgnanike na put bez povratka. Ne znamo kako se on sam, vjerovatno i sam porijeklom Sefard, osjećao, ali znamo da se radilo o različitim sudbinama.

Prvo privremeno utočište, kako smo već rekli, izgnani Sefardi našli su na zapadu Poluotoka, u Portugalu gdje su kratko vrijeme koliko toliko sigurno živjeli. Ali kako kaže sjetno jedna portugalska izreka “Ha dramas que vem de longe” (Ima ljudskih drama koje dolaze iz daleka) portugalski kralj Manuel kojeg povijest pozna pod imenom Veliki, potpisao je 30. studenoga 1496. godine ženidbeni ugovor kojim je potvrdio svoju želju da za suprugu uzme donu Izabelu, kćerku Katoličkih kraljeva. Ovaj je ugovor predviđao da se svi Jevreji moraju protjerati iz Portugala jer buduća kraljica bez toga nije htjela stupiti na luzitansko tlo. Petoga prosinca 149.6. godine, samo pet dana po potpisu ženidbenog ugovora Manuel je naredio da se svi Jevreji protjeraju ako ne prime krišćansku vjeru ali je pri tome izričito je zabranio da jevrejska djeca od četrnaest godina života napuste zemlju, naglasivši da takvu djecu treba povjeriti na odgoj kršćanskim obiteljima.

Jedan danak u krvi uveden je u Europu mnogo ranije od onoga za koji se optužuje i žigoše jedan drugi narod! 
Mnogi, da bi izbjegli ovu nečovječnu mjeru i da bi ostali sa svojom djecom, su se pokrstili i postali su “Cristaos novos” (Novi kršćani ili Marani). Međutim i oni nisu bili ostavljani na miru. Bili su i dalje proganjani na isti način kao i pokršteni Muslimani ili “Morisci”, o čemu najbolje svjedoči jedna portugalska romanca iz tog doba: 
Os Judeus vi ca tranados Todos num tempo cristaos, Os Mouros entao lanzados Fora de reino pasados E o reino sem pagaos Vimos sinogas, mezquitas Em que sempre eram ditas E pregadas heresias Tornados en nossas dias Igrejas santas benditas. 2
(Jevreje vidjeh otposlane Sve u doba kršćana Mauri tada izbačeni Van kraljevstva odagnani U kraljevstvu bez pagana Vidjesmo sinagoge i džamije U kojima se uvijek govorila I molila krivovjerja U naše doba preobraćene U svete crkve blagoslovene)

Zanimljivo je ovo tragično preplitanje sudbina pripadnika dvije od tri objavljene vjere koje su sve tri potekle od jednog praoca Abrahama ih hazreti Ibrahima. Još je zanimljiviji splet historijskih okolnosti koji je zbližio dvije europske zemlje Španjolsku i Bosnu, koje su imale sličnu povijesnu sudbinu.

Na dva udaljena europska poluotoka, Pirinejskom i Balkanskom, rodila se u različito povijesno doba jedna multikulturna zajednica kakve do tada Europa nije poznavala. Na Zapadu je ona u toj kobnoj godini 1492. izumirala, dok se nešto ranije rodila i rađala u dalekoj Bosni da bi također u ovoj kobnoj 1992. godini i ovdje bila ugrožena.

Obje ove zemlje, oba ova viđenja na pravo zajedničkog življenja -convivencia – bit će dovedena u opasnost. 
Dolazak Katoličkih kraljeva u Granadu 1492. godine ujedinio je u nesreći i muslimane i Jevreje… Marani i Morisci su bili tretirani na isti način i na isti način iskusili su sve strahote izgona. Jadna Sarina i Hadžerina djeca! 
Izgnanici i jedni i drugi ponijeli su ključeve svojih mirisnih kuća iz Španjolske. Tako te ključeve čuvaju u Fezu u Maroku potomci protjeranih Moriska kao što ih čuvaju i Jevreji koji su se nastanili u krajevima bivšeg Otomanskog Carstva. O tome pjeva i Flory Jagoda rođena Altarac porijeklom iz naše Vlasenice: 
Onde esta la jave ke estava in kašon Mis nonus la trušerun kun grande dolor De la kaza de Espanja, de Espanja.3
(Gdje je ključ što je bio u sanduku Preci moji ponijeli ga potreseni bolno Od kuće u Španiji, u Španiji.) 
Ali vratimo se sefardskim izbjeglicama. Njih je iz Španjolske ukupno izašlo oko dvije stotine tisuća. 
Izvjesni autori su upoređivali odlazak i rasipanje španjolskih i portugalskih Jevreja sa bombom – ovaj put bezopasnom i miroljubivom -čiji su se dijelovi rasuli i rasipali svuda pomalo. Iz tih dijelova izrasle su kasnije sefardske zajednice Turske, Italije, Francuske, Holandije, Njemačke, Velike Britanije i Središnje Europe.

Mada su se pirinejski Jevreji, kako upravo rekosmo, raselili po raznim europskim zemljama, najbolji prijem našli su na gostoljubivom tlu Turske. 
Slično se ponavljalo i kasnije. Europska Turska se malo po malo punila Jevrejima koji su pristizali sa svih strana. Mnogi od njih su kasnije krenuli u Smirnu gdje su bili tako dobro primljeni da su u doba sultana Sulejmana Veličanstvenog oko 1550. godine, slično Jicaku Zarfatiju, pozvali svoje sunarodnike da dođu iz Francuske u Sulejmanovo carstvo. Mnogi su to i učinili i bili su tako brojni da su u Izmiru osnovali i vlastitu sinagogu koju su nazvali “Provenza”.
Jevreji su to uvijek znali da cijene, stoga nije čudno što su se u jednom izmirskom sefardskom listu, godine 1892 – upravo na četristotu obljetnicu izgona iz Španije pojavili ovi stihovi puni zahvalnosti prema velikodušnoj zamlji primaocu: 
Et lorsque ceux qu’hier tout paraissait moudire Entrérent dans Stamboul, miserables et nus Pour la premiere fois on put entendre dire “Vous étes des proscrits, soyez les bienvenus”4

(I kada su oni koje je izgledalo da sve proklinje Ušli u Stambol, bijedni i bosi Po prvi put moglo se čuti da se zbori “Vi ste izgnanici, budite dobro došli”.) U Turskoj su se poput boba na đerdanu redali gradovi koji su ih primili: Izmir, Bursa, Carigrad, Solun, Jedrene, Sofija, Ruščuk, Plovdiv, Samokov, Bukurešt, Istib-Štip, Monastir-Bitolj, Eskopia-Skopje, Niš, Beograd, Sarajevo gdje su počeli mirno i radino da stvaraju na dobrobit cjelokupnog stanovništva. 
S druge strane krenuli su i prema još jednoj islamskoj zemlji: Maroku. Odmah poslije 1492. godine u tu zemlju je stiglo oko trideset tisuća Sefarada. Oni su tu zatekli autohtone marokanske Jevreje. Ovi Jevreji nazivali su Sefarde riječju “Mogarachim” što na hebrejskom znači “protjerani”. Sefardi su se naselili u Fezu, Rabatu, Meksenu, Tetuanu, Larachiju, Alkazarkiviru, to jest u svim velikim gradovima ove sjevernoafričke zemlje. 
Međutim, nesretni izgnanici su krenuli i prema sjevernom dijelu Mediterana krećući se prema Francuskoj i Italiji gdje su se naselili u Veneciji, Livornu, Ferrari i Anconi, mletačkim posjedima, Splitu i Herceg Novom, kao i u Dubrovniku. Odnos prema Sefardima bio je različit u pojedinim talijanskim pokrajinama, što je zavisilo i od raspoloženja pojedinih kneževa kao i pojedinih papa.

Drugi su otišli prema Holandiji, a oni koji su stigli u ovu zemlju bili su većinom portugalski Marani, pošto je Nizozemska bila u to doba pod vlašću španjolskih kraljeva. Kako smo već rekli, bilo ih je u znatnom broju i u njemačkim zemljama. Bogati grad Hamburg ipak ih je primio ali preko volje. Senat ovog grada im je, dozvoljavajući da se usele, izričito naglašavao da to čini “iz milosrđa” ali je pri tom rezervirao sebi pravo da im dozvolu uskrati u svakom trenutku. Senat međutim nije pri tom zaboravio da od svakog nesretnog izgnanika zatraži naplatu od tisuću maraka kao prvi dio doprinosa budžetu grada. Hamburški senat je zabranjivao Sefardima da stiču nepokretna imanja i da grade sinagoge. Jedino im se dozvoljavalo da kupuju zemlju za svoja groblja. Upravo možda zbog toga sarajevske sefardske pjesme Njemačku nazivaju Mala Alemanija – Zla Njemačka. 
Srećom Holandija se 1579. godine oslobodila španjolskoga jarma te su mnogi Jevreji prešli u tu zemlju, koja će uskoro postati jedna od najvažnjih sefardskih sredina u Europi i ona će za Sefarde na Zapadu biti ono što će za njih biti Turska na Istoku.

U Engleskoj će Mekasse ben Izrael zamoliti Cronwela da dade dozvolu da se Sefardi nasele i u njihovoj zemlji. Cronwel je, kao i Bajazit II, shvatio kakvu korist može izvući od ovog radinog pučanstva, paje tu dozvolu rado izdao, tako daje danas engleska sefardska zajednica jedna od najvažnijih na europskom Zapadu, a na njenom čelu danas stoji jedan Bosanac kao vrhovni rabin Britanskog komonvelta. To je Travničanin Salomon Gaon, jer ne zaboravimo, Bosna je bila rasadište rabina i hahama koja je već stoljećima davala rabine cijeloj Europi, paje stoga i njeno Sarajevo ponijelo laskavi naziv “Jerušalajim ketana” (Mali Jeruzalim).

Vrlo je stara i sefardska zajednica u Beču, a povijest njenog osnivača je začuđujuća. Diego de Aguilar bio je 1728. godine jedan od velikih španjolskih inkvizitora. Jednom zgodom osudio je jednu mladu ženu na smrt zbog ispovijedanja judaizma. Jedna stara žena ga je molila da ipak spasi mladu djevojku. Bio je neumoljiv. Tada mu je moliteljica priznala da se radi o njegovoj vlastitoj sestri i da je on ustvari Židov. Bilo je kasno da spasi mladu ženu, ali je odbacio svoju dužnost u Svetom Oficiju i pobjegao u Beč, gdje je ponovo uzeo svoje jevrejsko ime Moses Pereira. On je tu osnovao bečku sefardsku općinu. 
Kasnije su u Beč stigli i bosanski Jevreji koji su uživali posebnu zaštitu turskih vlasti, a mađu njima su se nalazili i roditelji Dana Albacharyja, koji je na početku ovog vijeka zabilježio i poslao neke bosanske romance, što su se sačuvale u Beču, nestoru europske romanistike Ramonu Menendez Piedalu. 
Nabrojali smo tako brojne i znatne europske i sjevernoafričke centre važne za sefardsku i ukupnu jevrejsku povijest, pa se sada možemo upitati gdje je tu mjesto Sarajeva i Bosne i Hercegovine ? 
U Sarajevo su se Jevreji doselili najkasnije 1540. godine. Radilo se, prema Moise Francou, o nekih trideset obitelji portugalskih Jevreja. Ovaj datum nam se čini svakako prihvatljiv i točan jer sidžili sarajevskog kadije govore o Jevrejima u ovom gradu u godini 1557.

Stoga bi danas svakako trebalo promijeniti datum njihovog dolaska što se uzima kao općeprihvaćen, i koji pada u godinu 1566, u gore navedeno doba. Odatle su se oni, kao što smo već rekli, rasuli po mnogim gradovima Bosne izgradivši u njoj 37 sinagoga, od kojih osam u Sarajevu.

Jevreji u Sarajevu, za razliku od ostalih europskih i sjevernoafričkih gradova nikad nisu živjeli u getu niti je ta institucija ikad bila poznata u Bosni. Za potvrdu toga navodimo nekoliko slijedećih podataka: Sidžil sarajevskog serijatskog suda iz godine 1565. govori daje u mahali Sakragči hadži Mahmuda stanovala jedna jevrejska porodica. Svakako da je bilo još takvih obitelji. U kasnije doba Jevreji su se rasuli po brojnim sarajevskim i to centralnim mahalama. 
Što je onda “il Kortižu”, “Sijavuš-pašina daira” ili “Velika avlija” osnovana najvjerojatnije 1581. godine?5
To je bila nastabma u kojoj su živjeli siromašni Židovi, a oni su tu živjeli svojom slobodnom voljom. Do sada se, naime, često navodilo mišljenje što se temeljilo na podatku iz sidžila sarajevskog Serijatskog suda iz godine 1728/29. u kojem stoji daje Sijavuš-paša osnovao ovu nastambu na zamolbu sarajevskih muslimana kako bi u nju naselio sarajevske Jevreje koji su, prema navodima ovih prvih, neoprezno baratali vatrom i pravili veliku galamu u pojedinim mahalama u kojima su bili naseljeni. Međutim, Moše (Rafaela) Atijas, poznatiji pod imenom Zeki-efendija, istaknuta figura bosanske sefardske zajednice s početka ovog stoljeća, koji misli da je i ova nastamba nastala 1645. godine, iznosi jednu tvrdnju koja baca novo svjetlo na razlog nastanka ove nastambe: ona nije nastala zbog toga što su muslimani željeli da odstrane Jevreje iz svojih mahala nego zbog tog što su upravo Jevreji stalno željeli da žive zajedno. Tako Zeki-efendija kaže: 
“Ansi los žudios kontinuaron de gozar de vuena reputasion entre los sibdadanos de las otras konfesiones me eljos (los žudios) moraban espartidos los unos de los otros, kada uno en una kaleža de manera ke les era muj pezgado para riunirsen en okaziones de fiestas, bodas i en kazos de muerte, i aunke eljos se adresaban kon rogatibas a kada gubernator, les era rifuziando el derečo de akožersen todos por morar en una mahale (kuartal). En este estado vibjoron asta (1645) ke bino komo gobernador Sijavuš-paša (eks gran bezir), el kual se apiado de la nasion žudia i dešo fraguar una mahale a su nombre, la kual se ljama ainda oj “Sijabuš-paša mahalesi” (e kuartal de Sijavuš-paša)…”6
(Tako su Jevreji nastavili uživati dobar glas među građanima drugih konfesija ali su oni (Jevreji) stanovali udaljeni jedni od drugih, svaki u pojedinoj ulici tako da im je bilo vrlo teško da se sakupljaju prilikom svečanosti, zaruka i smrtnih slučajeva, pa iako su se obraćali zamolnicama svakom namjesniku, bilo im je odbijeno pravo da se svi skupe u jednu mahalu (četvrt). U ovom stanju su živjeli do (1645) kada je došao za namjesnika Sijavuš-paša (bivši veliki vezir) koji se smilovao na jevrejski narod i dao da se sagradi jedna mahala pod njegovim imenom, što se još danas zove “mahala Sijavuš-paše” (Sijavuš-pašina četvrt)…7

Znači, Jevreji u Sarajevu nisu živjeli u getu, nego su sami tražili da žive skupa, jer kako kaže povjesničar Samuel Grayzel: 
“Les Juifs avaient toujours aimé vivre les uns prés des autres, come tout groupe uni par des liens puissants.” 
(Jevreji su uvijek voljeli živjeti jedni pored drugih, kao i svaka grupa povezena snažnim nitima.) 
Uostalom, želja da žive skupa vidljiva je i iz sačuvanih narodnih izreka. Tako su one govorile da je “un kazalito medio blahito” ili da je “un kazaliko medio kristianiko” to jest da je usamljeni Jevrej koji živi na selu polu kršćanin. Potrebu da se živi skupa iziskivali su, dakle, i vjerski propisi jer se bez skupine od deset muškaraca nije mogao oformiti niti “minjan”, a bez “minjana” se nije mogla čitati niti “Tora” niti “Kadiš”. Otuda i potreba za jednom skupnom nastambom u Sarajevu. Turske vlasti, a osobito slavensko gradsko stanovništvo pružalo im je ne samo zaštitu nego se odnosilo i sa puno razumijevanja prema Sefardima. U Bosni je tako taj osjećaj za pravdu i bližnjeg pomiješan sa bosanskom dobrotom i merhametom bio dostigao zaista visok stupanj.

Poznato je, na primjer, da su muslimani grada Sarajeva ustali godine 1819. protiv osionog valije Mehmed Ruždi-paše, travničkog vezira koji je utamničio jednu grupu sarajevskih jevrejskih uglednika na čelu sa rabinom Moše Danonom, tražeći za njihovo oslobađanje od Sarajevske jevrejske zajednice deset tisuća perpera, jer su oni, prema njemu,usmrtili derviša Ahmeda, ustvari Moše Havija koji se obratio na islam. Jevreji se tada obratiše sarajevskim muslimanima za pomoć. Dvije stotine pedeset najuglednijih među njima potpisase izjavu da se zatočena skupina Jevreja oslobodi. Tako se i desilo, a Said Mustafa Ruždi-paša, zbog svih ovih nezakonitih radnji, bi svrgnut sa svakog položaja i bi otpravljen u progonstvo. O svemu svjedoči i jedna pjesma – “una kantika” – koja govori o ovom događaju:

Haj vekajan, meieh rahman Baldo penserjo de Amany Los Turkos de la sivdad Se selaron de su krueldad, Kontra el si levantaron I a los Djidjos asoltaron.1(l Sarajevski i bosanski muslimani su se još davno, u skorije vrijeme, pokazali dostojni svojih predaka kada su svojim rezolucijama iz godine 1941. (Sarajevska od 12. rujna, Banjalučka od 12. studenog) tražili od tadašnjih ustaških vlasti, a izlažući se pri tom smrtnoj opasnosti i svakom drugom progonu, da prestane ubijanje i pljačkanje njihovih sugrađana Jevreja i Srba, te da se na svaki način zaštite njihovi životi i njihova imovina. 
Plod je to dugog suživota i zajedničkog života. U Bosni, na primjer, nije bio zabilježen niti jedan slučaj optuživanja Jevreja za tobožnje “ritualno umorstvo”, gnusnu laž koju su drugi nametali ovom narodu, iako je takvih obijeda i procesa bilo u neposrednoj blizini. U samom prosvijetljenom Dubrovniku godine 1502. za taj zločin bio je optužen ugledni liječnik Moše Moralija sa svojih deset suvjernika. Stvari ni kasnije nisu išle nabolje jer je za istu stvar u Dubrovniku bio 1622. godine optužen i Isak Ješurun.

U Bosni je bilo drugačije. U sarajevskom listu Saraj-Bosna, broj 65 iz godine 1867, na primjer, govorilo se o proganjanju Jevreja u Rumuniji, klasičnoj zemlji antisemitizma. List se začuđeno pitao: 
“Gdje se je čulo da se čovjek gladi mori iz uzroka što je Evrejin? Uzimamo slučaj da su ta desetorica Evreja bili zločinci, a u svakom mjestu i u svakom gradu ima zakon za okrivljene i zločinstva, i vlada ima pravo kazniti ih po njihovom djelu, ukoliko to zakon određuje, a takav postupak koji će navući na se pažnju i mrzost svakoga, koji to vidi ili čuje neće primljen biti ni kod najdivljijih naroda na svijetu.

Zanimljivo je reći takođe, kada se uspoređuju bosanski Sefardi sa ostalim Sefardima Europe, da su ovi posljednji pod utjecajem jezika svoga okoliša zaboravili svoj maternji jevrejskošpanjolski. U Francuskoj se to desilo prije dva stoljeća, u Italiji nešto kasnije. U Sjevernoj Africi, Turskoj, Bugarskoj, Rumuniji, Makedoniji jezik se sačuvao, ali je postao jako natrunjen mnogobrojnim francuskim posuđenicama zbog tog što je još 1860. godine “Alliance Israelite Universelle” preporučivala svim Sefardima da uče francuski jezik kao jezik društvenog i kulturnog promicanja. Ili kako je to govorio Jakim Behar u svom stihovanom djelu “Lingua y nación israelita” (Istambul 1910): A la turca, somos obligados al patriotismo; A la hebrea, somos atados al judaismo; A la francesa, camino de luz y cultura; 
Todos las tres, obligo santo de natura.

(Turskom smo dužni zbog patriotizma; Za jevrejski smo vezani zbog judaizma; Za francuski, put svjetlosti i kulture; Sva tri, sveta prirodna obaveza.)

Što se tiče Sjeverne Afrike, tu se jevrejskošpanski našao između čekića i nakovnja. S jedne strane na njega je utjecao dominirajući francuski i donekle moderni španski jezik, a sa druge strane govorni arapski idiom. Sefardi su u tim krajevima, osobito u Maroku, nosili, a to je bio još običaj i u arapskoj Andaluziji, uz hebrejska i arapska imena. To je bio slučaj i sa muškim i sa ženskim ličnim imenima. Tako je, da navedemo samo ženska, uz Estreju, postojala i Nedžma, uz Lunu, Kamra, uz Sol, Šemsa, uz Rejnu, Sultana, uz Perlu, Žohara, uz Alegriu, Freha itd. 13

Slično je bilo i u Turskoj. U Bosni toga nije bilo ili je taj proces bio veoma slab. Bilo je poneko orijentalno žensko lično ime, jer je uz Rejnu postojala i Sultana ili uz Floru i Behara dok su francuska osobna imena bila nešto više raširena: Marcel, Moric, Andre, Albert, Žak, Leon. Općenito uzev francuski jezički uticaj bio je mali jer u Bosni nikad nije djelovala “Alliance Israelite Universelle”. Tome možemo zahvaliti da je jevrejskošpanski u Bosni ostao pošteđen svakog romanskog, osobito francuskog upliva. Očuvao bi se čist i onakav kakav se govorio u Španjolskoj u Cervantesovo doba, da na njega nisu utjecali, ali samo u leksičkom a ne drugom pogledu, u prvo vrijeme turski a potom naš bosanski ili srpskohrvatski jezik. U tom pogledu navest ćemo samo dva primjera: U jednoj “Raspravi cvijeća” (El debate de las flores) koja se zasniva na neizdatim stihovima koje su zapisali dvojica Sarajlija, David Hokohen (Sarajevo 1794) i Moše Hokahen (Sarajevo-Venecija 1802) a koje je kasnije ukomponovala i izdala Elena Romero, 14 od osamnaest vrsta cvijeća koja učestvuju u raspravi dvanaest nosi turske nazive. Ili primjer utjecaja našeg jezika – evo odlomka iz razgovora dvije Sefartkinje, majke i kćerke, gdje ova posljednja objašnjava majci tko je Lav Nikolajevič Tolstoj: 
“Uh, mama bašsos, tu čudnovata. Tu mus keris a mozotras sporedijar istesu komu i Tolstoj. Tu di todo tu rugejas. Si tu savijaš ki grandi filozof ki esti Tolstoj. El mundu enteru lo hvaleja.” 15

Međutim ono što je utjecalo na Jevreje u Bosni je upravo Bosna i njena neponovljiva ljudska atmosfera i njen kulturni ambijent. Sarajevo se u tom pogledu može porediti sa plurikulturnim Toledom Alfonsa VI, onog kojeg su zvali “emperador de tres religiones” – kraljem tri religije ili Toledom Alfonsa X, grada koga su u Europi nazivali “Cabeza y corazón del mundo” – glavom i srcem svijeta, kao i plurikulturnim Amsterdamom koji je bio poznat i pod imenom “Novi Jeruzalam”. Sličnost je po mnogo čemu očita. Zar na koncu nije i rabin Eliezer Jichak Papo, na službi u Silistriji, poručivao daje rodom iz Sarajeva – malog Jeruzalema – “Meir tehila Šaraj – Jerušalajim ketana”.

To je sve dalo povoda našoj savremenici Regini-Gini Kamhi, Sarajki koja je živjela u Parizu, da zaključi, govoreći o sefardskoj zajednici u Bosni: 
“Sve je tu sačuvano: jevrejskošpanjolski, folklor, nekadašnje navike” i običaji.”16
Davno prije nje toga je bio svjestan i Ramon Menendez Pidal, nestor ukupnih hispanskih studija, kada je na početku ovog stoljeća, godine 1906. preporučavao i upućivao: 
“Alii, en Bosnia las mozas a sus fregados y las viejas acunando a sus nietos usan de cantar tales cantigas.” 
(Tamo, u Bosni, djevojke pri svojim radovima i bake njihajući svoje unuke običavaju pjevati takove pjesme.) 
Međutim jedna od glavnih karakteristika ove bosanske sefardske zajednice je njena žarka ljubav prema Bosni i njen osebujni sefardizam pomiješan s gordošću pripadanja toj zemlji. Morena, mlada sefartkinja studirajući u Njemačkoj, susreće se prvi puta sa njemačim studentima rasistima koji su tražili uvođenje “numeras claususa” za sve jevrejske studente što su učili na njemačkim sveučilištima. Njen zaručnik Reuben tješi je i kaže joj da se ničega ne plaši jer je on pored nje. Ona međutim, kako nam to kaže Laura Papo – Bohoreta, pisac ove priče koja nosi naziv “Morena”, veli: 
“Ken se espanta? Ke vengan veremos ! Jo vo azer lo mio. Debaldes no nasi jo en Bosna. Batir lo vo komo la lana. I ja, trija muestra bošnjakita. Hartonear kere.” 18

(Ko se plaši? Neka dođu vidjet ćemo ! Nisam se ja zalud rodila u Bosni! Prebit ću ih ko vunu. I već se sprema naša Bosančica. Hoće bitke !) 
A onda da kažemo nešto i o toj samosvjesti bosanskih Sefarada i njihovom posebnom sefardizmu. A ovaj citat potječe iz jednog aškenaskog lokalnog, sarajevskog izvora: 
“U jednu ruku sefardizam, apsolutno odvojeni separatistički pansefardizam sa centrom u Sarajevu (jer je ono u očima pokretača najjači sefardski grad i centralno položeno u sefardskom življu cijelog svijeta),…” 19
Ta evo primjera i shvatanja svoga vlastitoga značaja u jevrejskom svijetu. “Jevrejski glas” kritikujući jednu vijest iz Sarajeva koja se pojavila u jednom židovskom listu u Zagrebu, ne bez ljutnje, veli: 
“Pod rubrikom “Naša provincija” donosi već dva puta “Jevrejski list” u Zagrebu vijesti iz Sarajeva od njegovog sarajevskog dopisnika. Svaka čast “Jevrejskom listu” ali mi se u čudu pitamo: odakle je najedamput Sarajevo postalo provincijom “Jevrejskog lista” ? “20 
Tu ljubav bosanskih Sefarada i Jevreja uopće prema Bosni sjajno je izrazio i Benjamin Pinto, jedan od vodećih sefardskih intelektualaca između dva rata, pisac na jevrejskošpanskom i dugogodišnji urednik “Jevrejskog glasa”. Žaleći što je Zakonom od 3. rujna 1929. godine Bosna i Hercegovina podijeljena na banovine on tu sjetno ali i odlučno veli: 
“Sva su naša provincijska mjesta međusobno, a napose sa Sarajevom usko povezana, danas ne više teritorijalnim granicama, zbog novog razgraničenja, već kao i prije jakim i bliskim familijarnim vezama. Te su čvršće i izdržljivije od mnogih sistemskih i političkih raspodioba, i one će učiniti za dugo vrijeme, da će za nas Jevreje, biti još uvijek bivša pokrajina Bosna jedan jedinstveni teritorij, sa posebnom kulturno-nacionalnom bojom i mentalnom građom. “21
Ljubav prema domovini i zavičaju o kojem je govorio Benjamin Pinto, živa je i danas jer su Jevreji bili i ostali jedna od četiri komponente Bosne, ne stavljene i razvrstane po veličini, nego položene usporedo kao civilizacije među kojim nema ni manjih ni većih jer kada bi tako bilo ne bi bilo civilizacije.

Jevreji treba da ostanu sa nama jer kako kaže jedna stara bosanska sefardska izreka Los arboles viježos no se transplatan – Stara se stabla ne presađuju. 
Želeći ovom skupu i svima vama dobar i plodan rad završavam onom sefardskom: 
Kando el Djo esta kon tigo no times tu enemigo! 
(Kad je Bog s tobom, ne boj se svoga neprijatelja!) 
ŽIVJELI!

Bilješke u tekstu
1 Jevrejski glas (Sarajevo) 7. mart 1930. 
2 Garcia de Resende U: “Alves Redol, Tesociros de nossa literature, Romanciero Geral dopovoportugués.” Lisabon, 1964. str. 30. 
3 “Izbor sefardskih pjesama iz kolekcije Flory Jagoda” (šapirografisano), str. 1. 4Le Monde (Paris), 8. septembar 1986 str. 3. 
5 Danas su u opticaju tri datuma što se tiče izgradnje ove nastambe. Godma 1581, godina 1645. i godina 1686. Ipak nam se najvjerovatnija čini 1581. jer Splićanin Atanasio Gheorghiceo prolazeći kroz Sarajevo godine 1628. piše da tu postoji “un Seraglio d’Hebrei cinto d’alt rissime mura” – jedna građevina za Jevreje opasana velikim zidom. 
6 Zeki-efendija “Istoria de los žudios de Bosna.” U: – La Alborada (Sarajevo), 17. maj 1901, no. 18, str. 74. 
7 Vidi bilješku 5. 
8 Samuel Grayzel “Histoire des Juifs.” Tom II, Paris, 1967, str. 42. 
9 “Aman” ili “Haman” je bio ministar persijskog kralja Kserksa I, i u jevrejskoj povijesti je poznat kao zakleti neprijatelj ovog naroda i njegov progonitelj. 
10 Samuel Elazar “El Romanciero Judeo-Espanol.” Sarajevo, 1987, str. 193. 
11 “Saraj-Bosna” (Sarajevo), 1867, broj 65. 
12 Elena Romero “Creación literaria en la lengua sefardi.” Madrid, 1992, str, 284. 
13 Is. D. Abbou “Muslimans Andalous et Judeo-Espagnols.” Casablanca, 1953, str. 397. 
14 Elena Romero “Coplas Safardies. Primera Selección.” Cordoba, 1988, str. 147-148. 
15 Avram Romano – Buki “Los Aparežos.” U: – Jevrejski život (Sarajevo), 1924, str. 4. 
16 “Le Judaisme Sephardi” (London-Paris), 1966, no. 28 , str. 1198. 
17 Ramon Menendez Pidal “Los Romances de America y otros estudios.” Madrid, 1972, str. 129. 
18 Laura Papo – Bohoreta “Morena.” U: – “Jevrejski život” (Sarajevo), 1924, br. 23, str. 2. 
19 Anonim “Jevrejski život.” U: – “Nova židovska svijest” (Sarajevo), 1924, str. 5. 
20 Anonim “Malo kritike.” U: – “Jevrejski glas” (Sarajevo), 1934, br. 20, str. 5. 
21 Benjamin Pinto, – “Jevrejski glas” (Sarajevo), 28. februar 1930, br. 8.

Prof. Dr. Muhamed NEZIROVIĆ
THE PLACE OF THE BOSNIAN SEPHARDI COMMUNITY IN THE SEPHARDI COMMUNITIES OF EUROPE AND THE MEDITERRANEAN

In his introductory report the author wants to fix the place of the Bosnian Sephardi community among the Sephardi communities of Europe and the Mediterranean. According to him, this community, represented by a strong Sephardi agglomeration of the city of Sarajevo (more than eleven thousand persons before World War II), not in the slightest takes the place which belongs to it according to its preserved literary inheritance, preserved language and the products of art. After giving a brief survey of a series of Sephardi communities, the author turns again to this Bosnian one, showing that Sarajevo, during the Ottoman rule, with its tolerance and multicultural physiognomy, was an example of a “New Toledo” or a Jerusalem, because even its Jewish inhabitants called it Yerusalayim chico. The author concludes that it stayed such till the beginning of World War II in which almost nine tenths of its Sephardi inhabitants disappeared in a terrible holocaust. Up to that time, Sarajevo kept in its kaležas, quiet streets in which Sephardim lived together with other Bosnians, a very pure preclassical Spanish language, which was just a bit mixed with the Turkish lexical elements and, only in the decades immediately before World War II, the Bosnian lexical fond. What is important to stress is that the Judeo – Spanish speech of Sarajevo and Bosnia did not suffer the French language influence.

Everything was saved in Sarajevo, or as it says Sarajevo born Gina Camhy, Judeo – Spanish writer, who today works in Paris, in Sarajevo “tout y estwain tenu: le judéo – espagnol, le folklore, les usages etles costumes de jadis.” – everything is preserved: Judeo – Spanish, folklore, former habits and customs …

Prof. Dr. Muhamed Nezirović
MJESTO BOSANSKE SEFARADSKE ZAJEDNICE U SEFARADSKIM ZAJEDNICAMA EUROPE 
(THE PLACE OF THE BOSNIAN SEPHARADI COMMUNITY IN THE SEPHARDI COMMUNITIES OF EUROPE AND THE MEDITERRANEAN)

Sefarad 92 str. 13-31

Share :

Tags :

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *