Nisam namjeravala uzeti učešća na ovom skupu, ali kada smo prije dva dana saznali da zajednički katalog izložaba priređenih u okviru manifestacije “Sefard ’92” neće biti štampan pa se, prema tome, ni moj uvodni tekst neće blagovremeno pojaviti, bilo mi je jasno da se ovdje mora progovoriti i o doprinosu umjetnika Jevreja multidimenzionalnom identitetu bosanskohercegovačke umjetnosti XX stoljeća. Za ovu svečanu priliku Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine planirala je organizovanje jedne uistinu reprezentativne izložbe popraćene studijskim katalogom, znatno veće i bogatije od one koju smo priredili 1966. godine u povodu proslave 400-godišnjice dolaska Jevreja u ove krajeve, a koja je, da podsjetim ovaj cijenjeni skup, obuhvatila 42 rada od trojice jevrejskih slikara i grafičara između dva rata (Kabiljo, Ozmo, Monsino) i jedne poslijeratne kiparice (Baruh), pa je uz djela još nekih bosanskohercegovačkih umjetnika koji su se bavili jevrejskom tematikom ‘ prikazala ukupno 66 radova.
Ovaj put zanimao nas je isključivo doprinos jevrejskih umjetnika, čiji se broj, u međuvremenu, više nego udvostručio, ali smo nažalost, usljed ratnih neprilika, morali znatno smanjiti planirani obim izložbe pa je, umjesto stotinjak radova od desetorice slikara, kipara i grafičara, izloženo svega 18 djela od devetorice umjetnika. Do djela desetog, Jakova Baranona – Jaše, nismo uspjeli doći, budući da mu se atelje, zapečaćen, nalazi na prvoj borbenoj liniji, a sam autor je u inostranstvu, ali su, srećom, njegovi radovi nedavno prikazani našoj javnosti. Bilo kako bilo, ono što predstavljamo ovom prigodom samo je sažetak naše zamisli, čiju smo realizaciju ostavili za neka bolja vremena.
Kada je riječ o jevrejskim umjetnicima XX stoljeća u Bosni i Hercegovini ( uglavnom se radi o Sefardima ), prvo se postavlja problem njihovog relativno kasnog uključivanja u tokove naše moderne umjetnosti. Problem je zanimljiviji utoliko, što znamo da se radi o urbanoj populaciji par excellence, koja je u Bosnu stigla pravo iz zlatnog doba španske multikulturne zajednice, obilježenog vrhunskim dostignućima židovsko -kršćansko – islamske simboze: ova je prije 500 godina došla pod udar “etničkog čišćenja” (da upotrebim ovu ružnu i aktuelnu sintagmu) katoličkih kraljeva Izabele i Ferdinanda, stoje rezultiralo izgonom pripadnika judaizma i islama iz nekad multireligiozne Španije.
Sefardi su u svom prtljagu donijeli u Sarajevo i jedno remek – djelo jevrejske i svjetske umjetnosti, nadaleko čuvenu Haggadu, a svakako su spadali u onaj kulturniji i obrazovaniji sloj veoma šarolikog bosanskohercegovačkog društva. Pa ipak, prvi spomen jednog modernog umjetnika Jevreja našli smo u biografiji Vilka Šeferova koji je zapisao da su on, Boro Petrović i Daniel Kabiljo – Danilus imali zajednički atelje u jednoj staroj bosanskoj kući u Sarajevu 1914. godine. Međutim, Danijelov brat Josip navodi daje ovaj utrošio godine nastojeći da slomi otpor porodice i ode na slikarske studije, što mu je uspjelo tek po završetku prvog svjetskog rata. Razlozi su veoma riječiti: nisu mu dali da ide u “boheme” i “rigane”, jer bi tako “proigrao sudbinu i bio vječno ovisan od drugih i nikada ne bi imao dinara za izdržavanje “. 2 Još je eklatantniji primjer Jamesa Haima Pinte čija je porodična kuća u Tuzli, po svjedočanstvu Ismeta Mujezinovića, bila pravo stjecište muza: u njoj se čitalo, slikalo, muziciralo, glumilo, raspravljalo o nauci, književnosti, likovnoj, dramskoj i muzičkoj umjetnosti, stoje Ismetu pomoglo da izdrži na trnovitom putu ka slikarskoj profesiji, ali je Haimu valjalo sačekati kraj drugog svjetskog rata da bi i sam mogao poći za svojom vokacijom. Kiparica Berta Baruh, premda je između dva rata privatno učila skulpturu kod hrvatskog umjetnika Marina Studina u Sarajevu, na studije je otišla tek poslije drugog svjetskog rata, dok se samonikli slikarski talenat njene vršnjakinje Rikice Ovadije ispoljio snagom erupcije u šezdesetim godinama ovog vijeka, mimo svih škola i mimo svih regula. Sve ovo navodi me na izmjenu mog ranijeg zaključka iznesenog na jednom simpoziju o jevrejskoj kulturi u nas: razlozi ovakvom stanju ipak su više sociološke nego religiozne prirode.4
Naši jevrejski umjetnici između dva svjetska rata bili su članovi sarajevskih umjetničkih grupacija koje nisu formirane po nacionalnim kriterijima, već po liniji likovnih i kolegijalnih afiniteta (Monsino u “Krugu” ), ili pak u znaku umjetničko – ideoloških opredjeljenja (Ozmo u “Collegiumu Artisticumu”). Pa ipak, kao svojevrsni kuriozum opetovano navodim podatak da je najstariji i najkonzervativniji među njima, Daniel Kabiljo – Danilus, još 1924. godine razmatrao “mogućnost stvaranja židovskog stila”, čije je temelje vidio u “židovskoj kolektivnoj psihičkoj osebujnosti” ( “intezivna duševnost”, “teme iz svijeta nutarnjosti”). “Židovski stil” ipak nije stvoren, ni tada ni kasnije, ali su se djela naših Jevreja, i tada i kasnije, uklapala u tendencije moderne svjetske umjetnosti, u čijem su formiranju jevrejski umjetnici – na globalnom planu – imali znatnog udjela. Kabilja, Ozmu i Monsina obuhvatili smo velikom studijskom izložbom “Umjetnost Bosne i Hercegovine 1924 – 45. (Sarajevo, 1985), a njihove opuse detaljnjije smo razmatrali tom prigodom, dok su im djela uključivana i u druge poslijeratne izložbe. Uz to je Muzej revolucije organizovao retrospektivnu izložbu Daniela Ozme 1970. godine, a njegova i Kabiljova djela izlagana su i na izložbi “Jevreski umjetnici poginuli u vrijeme evropske katastrofe”, priređenoj u Tel Avivu 1968. godine. Od poslijeratnih umjetnika Berta Baruh izlagala je manje – više redovno na izložbama ULUBiH-a, dok su Rikica Ovadija, Jakov Bararon i Marina Tošić priredili zapažene samostalne izložbe u Galeriji “Novi hram” u Sarajevu nešto prije ovog rata, a Zoja i-Marina Finci prisutne su na našim i stranim izložbama od završetka školovanja. Bogata međunarodna aktivnost Jamesa Haima Pinte odvijala se, uglavnom, izvan granica njegovog užeg zavičaja (SAD, Meksiko), no i on je 1979. godine priredio izložbu slika u Galeriji Jugoslavenskog portreta u Tuzli, a 10 godina kasnije prikazan je u istoj galeriji bogat legat ovog umjetnika (obje izložbe popraćene su prilično reprezentativnim katalozima). Ne treba zaboraviti ni daje Monsino preživio drugi svjetski rat, ali se, unatoč velikoj želji, nikada nije vratio u domovinu (prema našim saznanjima, čini se da je krajem pedesetih godina izlagao u Parizu i Bruxellesu ).5 Čak i iz ovako sumarnog pogleda nije teško zaključiti do koje su mjere jevrejski umjetnici integrisani u bosanskohercegovačku umjetnost i domaću umjetničku scenu.
Valja imati na umu da u modernoj i savremenoj umjetnosti umjetnički trendovi, lansirani iz centara moći, odmah poprimaju internacionalni karakter, a brzinom recepcije dugo se mjerila “progresivnost” onih sredina koje same nisu imale snage da se nametnu kao “trendmakersi”, već se manje – više kreativno uključuju u opće tendencije. Tek su nas osamdesete godine ovog stoljeća senzibilizirale za ono što nazivamo “genius loci”: u teoriji i kritici nastojalo se razaznati pojedine nacionalne karakteristike i doprinose poplavi “općeg” i “globalnog”, a riječ “progres” izgubila je oreol “traženog pod svaku cijenu” i čak je stavljena pod lupu sumnje i znak pitanja kad je riječ o umjetnosti. U tom svijetlu, ja osobitost bosanskohercegovačkih Sefarda ( a o njima je ovdje, uglavnom, riječ ) vidim u tome što su oni narod sa tri domovine. S jedne strane, kao i svi Židovi u dijaspori, oni u sebi nose iskonsku čežnju za prapostojbinom. “Ako Te iznevjerim, Jerusalime…” kaže se u Bibliji i ta kletva i zakletva tisućljećima se prenosi u genima židovskog naroda rasutog na sve četiri strane svijeta. Potom dolazi ljubav i nostalgija za Španijom, čiji se jezik, đudeo – espanjol, još nije izgubio, čije su romanse ljubomorno čuvane i pjevane u našim sefardskim obiteljima, a jednu od nih možemo uzeti kao paradigmu te neugasle čežnje – mislim na onu koja govori o tome kako su bosanski Sefardi stoljećima čuvali “ključ kuće u Španiji” koji su njihovi djedovi donjeli “con grande dolor” govoreći svojim sinovima: “Esto es el corazon de nuestra časa d žEspana, d žEspana”. I, najzad, last but not least: ljubav prema domovini Bosni o kojoj, među ostalim, dirljivo svjedoče Monsinova pisma Đoki Mazliću, ili doživotna vijernost Haima Pinte zemlji u kojoj se rodio i u kojoj su njegovi preci živjeli preko četiri stoljeća, ili pak interes Zoje Finci, grafičarke i restauratorke, za muslimanski dio naše zajedničke multikulturne baštine, na čijem je restauriranju tako predano radila.
Unatoč svemu, specifično jevrejska obilježja u našoj umjetnosti prije drugog svjetskog rata ne možemo tražiti isključivo u jevrejskoj tematici, budući da ona, kao što smo vidjeli, privlači i druge umjetnike. Na svaki način, najviše joj je okrenut Danilus Kabiljo, ali je njeguje na nivou gradskog folklora, tj. prizora iz jevrejskog gradskog života. Čak i kod komuniste Ozme naći ćemo teme kao što su “Majmonides”, “Sefardkinja” i si., dok Josip Monsino Levi, među ostalim, slika “Glavu Jevrejke”, “Glavu semitkinje”, “Glavu semite”, “Jevrejku”, itd., ali je i ovlašni pogled u katalog jedne od njegovih izložaba održanih pred drugi svjetski rat dovoljan da se vidi kako ovi naslovi predstavljaju samo mali segment njegovih bogatih tematskih preokupacija u kojima, prvenstveno, dolazi do izražaja umjetnikov španski temperament i kozmopolitska orijentacija.
Kao što smo utvrdili u više navrata, glavna polarizacija bosanskohercegovačke umjetnosti u četvrtoj deceniji našeg stoljeća vršila se na ideološkoj a ne na nacionalnoj osnovi. Tako su najteže zamjerke zbog odsustva socijalne angažiranosti upućene Josipu Monsino Leviju 1940. godine u “Omanutu”, istom onom židovskom listu u kome se nešto ranije pisalo o- potrebi propagiranja “jevrejske umjetnosti u našoj sredini”. Istini za volju, kada je riječ o Jevrejima, koji su se našli na strahovitom udaru hitlerovske pošasti, njihov nacionalni interes sagledavanje u antifašističkoj ideologiji, oličenoj u programu KPJ koji slijede socijalno angažirani umjetnici.
Ni poslije drugog svjetskog rata nema polarizacije na nacionalnoj osnovi, mada su posljednjih godina, zahvaljujući aktivnosti Jevrejske opštine u Sarajevu, organizirane samostalne izložbe nekolicini jevrejskih umjetnika. Isto tako, dolazi do učestalijeg korišćenja jevrejskih simbola u djelima Zoje Finci, Jaše Bararona, Rikice Ovadije…, potom do češćeg posezanja za biblijskom tematikom (Berta Baruh, Bararon, Ovadija), kao i za sjećanjem na holokaust (Ovadija).
Nažalost, sticajem okolnosti, ovdje se ne možemo upuštati u detaljnije analize pojedinih opusa, mada nam je to bila prvobitna namjera. Umjesto toga, ovlašno ćemo ocrtati široku lepezu likovnih i tematskih preokupacija koje se javljaju na našoj izložbi.
Najstariji među izlagačima,_Daniel Kabiljo – Danilus, (1894 -1944), nije se, unatoč nastojanjima, ni približio stvaranju židovskog stila. Slikao je genre – scene iz židovskog života, pejzaže u duhu “bečke škole”, te male, nepretenciozne radove bliske poetici treće i četvrte decenije, iz kojih se mogu naslutiti njegove prave slikarske mogućnosti. -“Židovski stil” manje je interesovao Danijela Ozmu (1912-1942) okrenutog prvenstveno problematici socijalne umjetnosti četvrte decenije, u čijem okviru je stvorio zapažena djela, naročito u domenu grafike, dok je Josip Levi – Monsino, (1945) najsmjeliji u ovom međuratnom trolistu, bio slikar urbane tematike i tipičan predstavnik tzv. Ecole de Paris, koju su, kao što znamo, uglavnom formirali Jevreji (Chagall, Soutine, Modigliani, etc.).
Pedesetih godina u Parizu Monsino je prihvatio aktuelni trend lirske apstrakcije koji nalazimo i u bogatom američko – meksičkom opusu Jamesa Haima Pinte (1907-1987), uz neorealizam čuvenih meksičkih muralista (saradnja sa D. A. Siqueirosom) i asocijativni pejzažizam.
“Intezivnom duševnošću” i posljednjim židovskim stradanjem prožeto je samoniklo i osebujno slikarstvo Rikice Ovadije (1913) koje se snagom izraza približava sjevernjačkim ekspresionistima, ali i suvremenoj transavangardi. Nasuprot tome, “duševnost” Berte Baruh (1911) i Jakova Bararona – Jaše (1939) ima lirsku boju: kiparica je autor profinjenih portreta, figurina i reljefa u glini i terakoti (rijede na biblijske teme), dok je slikarevo djelo satkano od bjeline, tananih kolorističkih sazvučja i posve uronjeno u biblijsku tematiku i sjećanja na Izrael. Jevrejske teme njeguje i Zoja Finci (1946) u svojim “konstruktivno” stiliziranim reljefima, dok je Marina Finci (1960) moderan grafičar koji u suptilnim mezzotinama sanjari nad plodovima zemlje. Najmlađa, Marina Tošić (1968), slikar znatnog potencijala, energije i plodnosti, slijedi neoekspresionističke trendove u platnima velikog formata i modernog zvuka.
I, na kraju, nije teško zaključiti da je doprinos jevrejskih umjetnika dragocjen, neosporan i nezaobilazan u svakom iole relevantnijem prikazu bosanskohercegovačke umjetnosti XX stoljeća.
Bilješke u tekstu
1 Dimitrijević, Mihajlović, Mujezinović, Petrović, de Rivera, Šain, Šeferov, Šeremet, Tiješić, Truhelka, Autor izložbe i kataloga i dr. Smiljka Šinik.
2 Pismo Josipa Kabilja (bez datuma) Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine. (Arhiv UG B i H)
3 Vidi: Predgovor Ismeta Mujezinovića u katalogu izložbe Haima Pinte u Galeriji jugoslovenskog portreta u Tuzli 1979. godine.
4 Vidi: Azra Begić: Umjetnici Jevreji Bosne i Hercegovine u XX stoljeću, Sveske, 7-8, 1984, str. 45 – 46.
5 Iz prepiske Đoke Maralića i Monsina (Arhiv UG B i H)
Azra BEGIĆ
ARTISTS – JEWS OF THE 20th CENTURY IN BOSNIA AND HERCEGOVINA
The contribution of artists – Jews to the multidimensional identity of the Bosnian – Hercegovinian art is precious, and their relatively late joining its course, after the World War I, can be explained more by sociological than by religious reasons. Not renouncing the Jewish topics and symbolics, the Jewish painters, sculptors and graphic artists accepted a lot of up – to – date trends (from poetical realism and colorism to social art of the thirties, while after 1945 some of them accepted lyric apstraction, neorealism of mexican muralists, intimism, neoexpressionism of the eighties, etc.). At the exhibition organized in the Art Gallery of Bosnia and Hercegovina within the “Sepharad ’92”, the works of Daniel Kabiljo – Danilus (1894 -1944), Daniel Ozmo (1912 -1942), Josip Monsino Levi (1915), James Haim Pinto (1907 – 1987), Rikica Ovadia (1913), Berta Baruh (1911), Jakob Bararon – Jašo (1939), Zoja Finci (1946), Marina Finci (1960) and Marina Tošić (1968), were presented.
Azra Begić
UMJETNICI JEVREJI XX STOLJEĆA U BOSNI I HERCEGOVINI
(ARTISTS – JEWS OF THE 20th CENTURY IN BOSNIA AND HERZEGOVINA)
Sefarad 92 str. 313-321